Gledam u bordo zavesu i zamišljam da je provalnik tu, jer smo u prizemlju, a zavesa mu od lica pravi masku. Teško se privikavam ovde. Sila je izašao, pa sam ostala sama i gledala u te tamne, neprobojne zavese. Strašna je praznina u ljudima kad je sve što se pruža pogledu tamna zavesa, a iza nje mračno dvorište. Od straha sam uključila TV, koji inače ne gledam. Nemački kanali. Nisam govorila nemački, mada sam uveliko drljala klupu, ali učenje mi nikad nije išlo. Plan mi je bio malo drukčiji, te noći trebalo je da budem u čipkanom negližeu, kao paučina, sa cvetnim dezenom, baš jednostavno za kidanje. Intimissimi, bio je skup, ali sa sniženja. On je došao ujutru, doneo doručak za sebe iz Lindnera, jedne radnje kroz čiji sam izlog gledala blizu biblioteke na ulazu u Arkaden: unutra izgleda tako da odmah ogladniš, sve blista pod svetlima, rukola ima rosicu po sebi, kao neka poslastičarnica, vrlo bistra šema. I, dok je pravio sendvič i ređao sto grama pršuta Serano, pogledao me onim pogledom, kao sečivom, zagrizao i rekao »Izlaziš«. Mrve su se svuda razmilele, uostalom, baš je bilo prljavo. Gledala sam ga i osećala kako sad treba da ga ubeđujem, ali nisam baš dobra u tome. Rekla sam »Nemam gde da odem«, a on »Imaš, imaš«.
Ja sam rekla »Ne mogu sad tamo da se vraćam, sramota me, ne mogu da se vraćam tamo«, a on »To su ti prijatelji, jedva čekaju da se vratiš, primiće te«. »Biće po tvom«, rekla sam. On je rekao »Ne treba mi da bude ni po mom ni po tvom, izlaziš«. Mogla sam da se vratim, ali bilo bi sve isto, prazne ulice bile bi nepodnošljive bez njega. Prethodne noći sam, gledajući kroz one bordo zavese i iščekujući upad kroz prozor, odlučila da to bude nulta tačka. I rekla sam »Ja sam nemoćna, zavisim od tebe«. Pošto je predator, pomislila sam, možda mu se dopadne kad sam u podređenom položaju. Gledala sam ga pravo u oči, jedva sam to uspela, ne podnosim kad me neko gleda s mržnjom, ali trebalo je preneti emociju. Imao je taj prodoran pogled, diskretno ukršten, kao Džek Nikolson s malo oborenom glavom. Svetlo stone lampe ulazilo mi je u vidokrug, zaslepelo me, ali nisam žmirkala. Stan je bio zamračen, iako je bio dan. »Ne zavisiš.« Na glavi mu se malo nakrivila kapa, cela glava zapravo. »Zavisim.« Žvakao je pršut iz Lindnera, prstima ga ređajući u hrskavi brotchen. U stanju je bio da žvaće i direktno da te gleda. Ustao je i otišao do frižidera. »Ti imaš jedan egzistencijalni problem.« »Koji?« pitam »Ne razumeš ljude«, rekao je. Strašno ga je pogodilo ono što sam rekla prethodne večeri, a rekla sam mu doslovno »Ti si gastarbajster«. Zato što je počeo s onom pričicom, koju sam tada čula prvi put, a posle toga još stotinu puta: »Mi nismo zajedno, ja samo hoću da ti pomognem«, pa sam bila prinuđena da kažem šta mislim.
*
Svetla su bila niska, nebo isprano od popodnevne kiše, a titrajući crveni disk treperio iza avionskih motora kad smo sletele. »Gde putujete?« tako je počelo. Iskošene oči gledale su me smeštene oko mladeža posred čela, bile su crne kao ugalj, kao i kosa. Gordana je izgledala kao Mongolka. Sedela sam u efektnom džemperu sa šljokicama, ja, na putu ka šumi, između Ljilje i Gordane. S Ljiljom D. sam krenula, a nju nikad nije napuštala psihijatrijska smirenost, sedela je i mrdala nogama. Ti doktori su već sve videli i sve im je jasno. Što se tiče Gordane, odmah nas je uzela pod svoje. Prvo nam je objasnila gde se šta nalazi, kakav je saobraćaj, pa se iste večeri bacila da nam šalje poruke, srca i poljupce. Obećanja su pljuštala, kao slutnja jednog doživljaja. Posle dva dana izvela nas je u provod u grčku krčmu Terco, na Šarlotenburgu. Sve što mi se kasnije dešavalo u Berlinu bilo je u tih nekoliko ulica oko te krčme, gde će svi ubrzo postati moji neprijatelji. Svi osim Vasilisa.
Mesto je bilo mračno, kao srednjevekovno drumsko svratište, spolja se nije videlo šta je unutra, puzavice u saksijama bile su prilepljene na prozore, na zidovima tamna lamperija, svaki zid imao je svoje emigrante, levičare i turiste, i mirisalo je na gubitnike. Mirisalo je i na hranu. Gazda je nekada bio TV zvezda, grčka emigracija, s dugom kosom i gitarom, ceo šank bio je ukrašen njegovim slikama iz mladosti, isečcima iz požutelih novina, visile su tu bar pedeset godina. Preko njega su mediji šezdesetih pojašnjavali kako izgledaju Balkanci na zapadu, bonvivani s mora, koji su uspeli i van domovine. Markus Hendren je već bio u krevetu, u istoj ulici, dole na uglu, ali Gordana ga je namamila. U avionu mi je nagovestila da će mi naći finog muža, a takvih sam entuzijasta već sretala, pokušavali su već da me udaju. Bilo je poprilično hladno, i taj Markus Hendren je stigao na biciklu. Rukovali smo se. Seo je i skrstio ruke. Nisam baš htela da mu objašnjavam kud sam pošla i šta ću da radim. Rizično je prosuti svoje snove, ljudi se tako često popišaju po našim snovima. Filmove nisam gledala, to me nimalo ne interesuje, ali ništa nisam rekla, jer to mu je bila profesija, filmadžija, poznavao je holivudske zvezde. Bio je krupan i veoma plav, kosa kao žito, ruke na stomaku i na stolu, čas ovako, čas onako, mada se nije mnogo pomerao, a glavu je držao malo ukoso. Prekrasna pojava, ne samo lep, već i dostojanstven. Na svojoj levoj ruci nacrtao mi je desnom kako je polomio stopalo. To je stvaralo neku prisnost među nama, dopalo mi se, slikovita stvar. Sedeo je prekrštenih ruku i gledao me. Sve što je izgovarao potkrepio bi plitkim disanjem. Pomislila sam kako je jedna takva glava zgodna za pomaziti ili staviti je u vitrinu. I košulja mu je virila ispod džempera, izgledao je kao smotan tip, mislim da mu je trebalo pažnje, koju bih mu ja, uostalom, možda i mogla pružiti. Na kraju je gazdin sin, koji je celo veče na gitari cedio grčki repertoar, počeo Bolujem ja, boluješ ti. Baš je izabrao najdepresivniju od naših pesama, stajala sam uz šank i smeškala se, uprkos tome. Vapio je za publikom, bio je zavodnik, u belom lanenom odelu, verovatno je imao i kompleks oca. Nikada nisam videla muškarca koji bi samog sebe tako radosno poljubio u usta kao taj. Napolju je bilo hladno, stajali smo u kaputima ispred krčme, smoreni od te idiotske atmosfere. Markus me odjednom ščepao, bilo je to prilično energično, kao neki bum! »Želim ponovo da je vidim«, rekao je Gordani, zatim seo na bicikl i nestao u mraku niz Ulandštrase. Nije morao daleko da ide, samo do ugla, do Poršeovog salona. Pre više godina, doktor Hadžipešić me zagrlio kod njega u institutu, što je bilo nešto kao obostrani vrisak. Doktor Hadžipešić bio je kiklop, čvrst i rešen, a ja sam stajala na svoj način, kao pile, tada sam bila baš mršava u sivom kaputiću, uklapala sam se kao igla na pokvarenom gramofonu. Sad sam pomislila kako imam sreće. Zar je moguće da se ovakve stvari dešavaju?
Ljilja D. je rekla da smo kao ljudi par, pre svega onako kao ljudi. Odmah je sve postalo svečano, na stanici smo još dugo do detalja tumačile ko je šta rekao, mada smo zajedno imale preko sto pedeset godina. Moje dve savetnice su stvarno svojski navijale. Gordani je odavno bilo mesto u zatvoru i da bude Ljiljin slučaj, ali tada pojma nismo imale o tome. Ljilji su u Berlinu operisali kuk, ali je odmah prohodala, išle smo po muzejima i poslastičarnicama, mesec dana finog života uz Ljilju D, ona mi je bila stara drugarica. Ja sam joj pomagala posle operacije, ali nije bilo teško, ionako je to bila samo usputna stanica ka Norveškoj, ka šumi. Posle dvadesetak dana stigla mi je poruka od Markusa, opšta mesta, ništa da padneš u nesvest, ali kad čovek život provede u čekanju, u svemu vidi znak, to je život napravio od mene, stare čekalice, nisam razlikovala usisivač od ferarija. Napolju je bio dan kao na moru, na čistom plavom nebu odblesci sunca, po koji beli oblačić kao krofnica, taj slatki dan posmatrala sam sa terase. Pisao mi je kad mu je bilo dosadno,u pauzama od seta do seta, snimali su veliki hit van Berlina, pre nego što je potonuo u depresivni san. Zapravo je spadao u razvedene, ogorčene i nepoverljive muškarce. Bivšu ženu mu je preoteo najbolji prijatelj, a takve podmukle pojave stvaraju nesrećnike. Energične misli brzo su ga napustile. Jedna uzgredna misao pala mi je na pamet, a onda me obuzela: upoznali smo se zato što je tako moralo biti. Koliko često i kome se dešavaju tako lepe, jednostavne stvari, u kojima ljudi neposredno učestvuju u svojoj sudbini? Nije bilo prvi put da sam ljudima pripisivala svoje osobine, stalno to radim. Nemačka je zemlja koja može da pruži utehicu, mislila sam. Trebalo je samo naći neki poslić i ostvariti pravo na socijalnu pomoć. Ništa lakše, naći ću glupi poslić, čistiću recimo, neće biti prvi put da radim glupi poslić. Nisu li svi pametni poslovi kod nas bili u stvari glupi? Promenila sam toliko glupih poslića u domovini, lakše mi je u tuđini jesti govna nego u svojoj zemlji besplatno. Bežim, pa šta bude! Bila sam ekonomski i mentalitetni emigrant, selila sam se bezbrojputa još od detinjstva, teško je mene naterati da se pomirim sa sudbinom. Proleće je bilo povoljan čas za odlazak, jer ako dođem u situaciju da spavam pod vedrim nebom, treba da bude toplo napolju. Sad, sad, toliko si puta odustala od svega, to je takoreći neodložno, bodrila sam sebe. Jednog takvog plavog jutra, u garsonjeri dva sa dva u Krunskoj, gde sam bukvalno preskakala samu sebe, spremala sam se za Norvešku. Hamsun je tamo živeo, a Lou je napisao lepu priču o čoveku kome je dosta briljantnosti čovečanstva, pa odlazi u šumu. Obožavam šume, i baš sam se nameračila da iskusim šumski život. Tamo se razvija kreacija, u drevnoj samoći. Kad si u bekstvu, tražiš mirna mesta. Na netu sam pronašla obećavajuće utočište u šumi kod Bergena, kod izvesne Mone Nordas, s postojanim, tamnim brdima, čak je i kuća bila na uzvišici, kao pobodena među borove, od belih dasaka sa mahovinom. Princip je bio stanuješ besplatno, a radiš nešto u kući, kuvaš ili čistiš. Monina kosa bila je sva u sedim dredovima, smejala se raskošno, punim purpurnim usnama, i belim, tako belim zubima. Hodaću beskonačno šumama za početak, mislila sam, to može samo da mi doprinese. Prepustiti se šumama, to sam ja, gotovo je, odlazim! U Beogradu je 27. maja pljuštala kiša već treći dan, bilo je deset stepeni, a veš koji se sušio u garsonjeri nakačen na sve živo spakovala sam polumokar u samsonajt kofer koji mi je poklonio brat; on, kao i svaki muškarac koji drži do sebe, kupuje samo kvalitetne stvari. Spustila sam se na palilulsku pijacu i kupila pet pari pamučnih čarapa. Kod nas vrede samo još pamučne čarape s pijace, pomislila sam. Situacija u Berlinu, kao i svaka grudva bačena pred lavinu, počela je da se odvija. Gordana je strašno navaljivala da još malo ostanem, pa nisam produžila za Norvešku, kod Mone Nordas. Mona je naredne godine ubijena, neki nervozni volonter u kući ubio ju je sekirom. Otkako se desilo to sa Monom, ideja o životu u šumama me je pomalo napustila. Manijaci me uglavnom lako nađu.
*
Ljilja D. se posle mesec dana vratila u Beograd, što je značilo da sam ostala prepuštena Gordani. Organizovala mi je smeštaj kod svoje prijateljice frau Ingerborger, na Adenauer placu. Bila je to jedna do srži pokvarena baba, ali krenimo redom. Frau Ingerborger bila je vaspitačica koja se predstavljala kao nastavnica čela, pa je svoje amatersko muziciranje naplaćivala kroz privatne časove. U stanu se već smenilo nekoliko stanara, i svako je tu imao svoju završnicu. Pre mene, tu je stanovala Satsuko, japanska pijanistkinja. Došla sam da pogledam sobu, a Satsuko je, s nogama na zidu i kosom rasutom po podu, rekla »Biće ti prijatno ovde«. Ne znam zašto je lagala ta Japanka, za nju je život sa babom bio pakao, a pre Satsuko bio je tu jedan grčki kuvar. Baba mu je jedne noći postavila zasedu; njen muž, kako to inače biva, pored stare veštice poštenjačina, ujednačeno je disao u snu, kakav je i budan, kao dete. Frau Ingerborger je gledala kroz mrak, bilo je već četiri izjutra, a onda je kliznula do prolaza kroz salon. Namazala se limunovim uljem, pa je i picu namočila. Kao što se svet otvara mogućnostima, tako je i Ingerborger