Nema u ovom romanu nikakvog gnjecavog zapomaganja nad životom u tuđini, niti banalne apologije tog ambijenta, kao ni ogovaranja starog kraja; roman ispisuje sigurna ruka sposobna da ponudi upečatljivo i originalno umetničko transponovanje stvarnosti.
“Babin spavaći salon bio je svetao i solidno velik, s radnim stolom uz prozor i belim kožnim kanabetom, a uza zid je bio bračni krevet. Iznad babine glave bilo je razapeto veliko Hansoanovo platno, izvanredno, esencija snage i vitalnosti kao i on, isto tako beskorisno kao on, jer ni Hansoan ni platno nisu služili ničemu drugom na ovom svetu osim babinoj glavi, koja je ispod toga ležala u belom svaki dan. Dozivala me. Pridigla se, naslonjena na lakat. Zelene oči buljile su u mene iz sivog lica. ,,Gde su moje pare?” (str. 31)
Pretenciozni pisci svojim knjigama daju pretenciozne naslove, napučene nekim opštim, teškim pojmovima, metafizikom iz treće ruke, simbolikom koja upućuje na dubinu mada je najčešće plitka kao tanjir za sireve. Gledano iz tog ugla, sve ukazuje na to da Sanja Nikolić uopšte nije pretenciozna. Njen roman se zove po imenima / nadimcima dvoje glavnih junaka , i zbiva se – kao što i naslov lepo kaže – u Berlinu. Moze li uopšte bazičnije od toga?
Ali, ko je uopšte Sanja Nikolić? Niste čuli za nju, OK, nisam ni ja , sve donedavno. Rođena ’76. u Splitu, odrasla u Nišu, završila filozofiju u Beogradu, potom emigrirala. Jedna od na hiljade sličnih balkanskih sudbina ranog XXI veka … Takva bi mogla da bude i njena debitantska prozna knjiga : još jedan u beskrajnom nizu polufabrikata nastalih iz viška slobodnog vremena, nabujalosti ambicije ili neizdrža puke potrebe za ispovedanjem i oduškom, ispisivanih od onih koji misle da je njihova ,,životna priča” sama po sebi gotova romaneskna dragocenost, pa će nekako sama od sebe i da se ispiše, a oni su tu samo da pohvataju beleške i ponosno ture svoje ime na korice. Srećom, Sanja Nikolić nije iz te priče, jer ona je – pisac . Šta to konkretno znači? Sasvim je moguće da je roman u dobroj meri autobiografski zasnovan; autorka nam u tom pravcu i smislu nudi niz indikacija – koje, doduše, isto tako mogu da budu i lažne, varljive, produkt literarne igre. Mada po svoj prilici nisu. Ali sve je to, naposletku, manje važno. Bitno je da je ispisan rukom sigurnog, zrelog, a istovremeno svežeg, lucidnog, osebujnog pripovedača, te da se otuda i čita kako valja . A to će reći: vrlo glatko i lako, a opet uz punu koncentraciju koju zahteva vešto ispisano štivo, rezultat stvarne literarne pismenosti . Ne bi li to trebalo da se podrazumeva? Kako da ne… Vrlo često ćete i u delima odavno afirmisanih i slavljenih pisaca naleteti na neprijatne hrapavosti koje otkrivaju ozbiljnu ,,muku s rečima”. Ničega od toga kod debitantkinje Sanje: fabula je krajnje jednostavna, a stil istovremeno daleko od svake trivijalnosti, a da opet nikada ne upadne u zamku gušeće kićenosti.
Okej, ali ,,o čemu se tu radi”? Roman Sanje Nikolić uklapa se u (sve bujniji) tok južnoslovenske ,,emigrantske” književnosti, i obiluje toposima i motivima (neizbežno) karakterističnim za taj svet: potucanje od nemila do nedraga po sobičuljcima i suterenima, uz njakanje s mahnitim gazdaricama ili kvarnim zemljacima, muke s učenjem jezika i rešavanjem administrativnog statusa, socijalizacija u novom okruženju, teško nalaženje i lako gubljenje uglavnom nezadovoljavajućih poslova. .. Emigrantski bluz, sve u svemu. Ali, u taj bluz Sanja N. uvodi niz sasvim drugačijih tonova, što kroz pomalo ekscentričnu love story sa famoznim Silom – jednim tipičnim beogradskim muljatorom kojem je teško odoleti, a jos teže razumeti zašto mu ne odolevaš – što kroz autorkinu dragocenu sposobnost opservacije i potom adekvatne literarne obrade okruženja. Uzgred, mnogo je ,,Berlina” poslednjih godina bilo u našim književnostima, ali malo je koji tako živ i literarno stvaran kao ovaj… Hoće se reći, nema u ovom romanu nikakvog gnjecavog zapomaganja nad ,,životom u tuđini”, baš kao ni banalne apologije tog ambijenta, ili plošnog ogovaranja ,,starog kraja” i njegovih ljudi. Umesto toga, roman ispisuje sigurna ruka sposobna da ponudi upečatljivo i (sme li se to danas za bilo sta reći?) originalno umetničko transponovanje stvarnosti, a sve bez artificijelnosti i prenadobudnosti koja je mnoge slične pokušaje sahranila.