Teofil Pančić o romanu Sila i Soni u Berlinu

Nema u ovom romanu nikakvog gnjecavog zapomaganja  nad životom u tuđini, niti banalne apologije tog ambijenta, kao ni ogovaranja starog kraja; roman ispisuje sigurna ruka sposobna da  ponudi upečatljivo i originalno umetničko transponovanje stvarnosti.

“Babin spavaći salon bio je svetao i solidno velik, s radnim stolom uz prozor  i belim  kožnim  kanabetom, a uza zid je bio bračni krevet. Iznad babine glave bilo je razapeto veli­ko Hansoanovo platno, izvanredno, esencija snage i vitalnosti kao i on, isto tako beskorisno kao on, jer ni Hansoan ni platno nisu služili ničemu drugom na ovom svetu osim babinoj glavi, koja je ispod toga ležala u belom svaki dan. Dozivala me. Pridigla se, naslonjena na lakat. Zelene oči buljile su u mene iz sivog lica. ,,Gde su moje pare?” (str. 31)

Pretenciozni pisci svojim knjigama daju pretenciozne naslove,  napuče­ne nekim opštim, teškim pojmovima, metafizikom iz treće ruke, simboli­kom koja  upućuje  na  dubinu  mada je najčešće plitka kao tanjir za sireve. Gledano iz tog ugla, sve ukazuje na to da Sanja Nikolić uopšte nije pre­tenciozna. Njen roman se zove po imenima / nadimcima dvoje glavnih junaka , i zbiva  se – kao što i naslov lepo kaže – u Berlinu. Moze li uopšte bazičnije od toga?

Ali, ko je uopšte Sanja Nikolić? Niste čuli za nju, OK, nisam ni ja , sve donedavno. Rođena ’76. u Splitu, odrasla u Nišu, završila  filozofiju u Beogradu, potom emigrirala.  Jedna od na hiljade sličnih balkanskih sudbina ranog XXI veka … Takva bi mogla da bude i njena debitantska prozna knjiga : još jedan u beskrajnom nizu polufabrikata nastalih iz viška slo­bodnog vremena, nabujalosti ambicije ili neizdrža puke  potrebe za ispove­danjem i oduškom, ispisivanih  od onih koji misle da je njihova ,,životna priča” sama po sebi gotova roma­neskna dragocenost, pa će nekako sama od sebe i da se ispiše, a oni su tu samo da pohvataju beleške i pono­sno ture svoje ime na korice. Srećom, Sanja Nikolić nije iz te priče, jer ona je – pisac . Šta to konkretno znači? Sasvim je moguće da je roman u dobroj meri autobiografski zasnovan; autorka nam u tom pravcu i smislu nudi niz indikacija – koje, doduše, isto tako mogu da budu i lažne, varljive, produkt literarne igre. Mada po svoj prilici nisu. Ali sve je to, naposletku, manje važno. Bitno je da je ispisan rukom sigurnog, zrelog, a istovreme­no svežeg, lucidnog, osebujnog pripo­vedača, te da se otuda i čita kako valja . A to će reći: vrlo glatko i lako, a opet uz punu koncentraciju koju zahteva vešto ispisano štivo, rezultat stvarne literarne pismenosti . Ne bi li to tre­balo da se podrazumeva? Kako da ne… Vrlo često ćete i u delima odavno afirmisanih i slavljenih pisaca naleteti na neprijatne hrapavosti koje otkrivaju ozbiljnu ,,muku s rečima”. Ničega od toga kod  debitantkinje  Sanje: fabula je krajnje jednostavna, a stil istovremeno daleko od svake trivijalnosti, a da opet nikada ne upadne u zamku gušeće kićenosti.

Okej, ali ,,o čemu se tu radi”? Roman Sanje Nikolić uklapa se u (sve buj­niji) tok južnoslovenske ,,emigrant­ske” književnosti, i obiluje  toposima  i  motivima   (neizbežno)  karakterističnim za taj svet: potucanje od nemila do nedraga po sobičuljcima i suterenima, uz njakanje s mahnitim gazdaricama ili kvarnim zemljacima, muke s učenjem jezika i rešavanjem administrativnog statusa, socijalizaci­ja u novom okruženju, teško nalaženje i lako gubljenje uglavnom nezado­voljavajućih poslova. .. Emigrantski bluz, sve u svemu. Ali, u taj bluz Sanja N. uvodi niz sasvim drugačijih tonova, što kroz pomalo ekscentričnu love story sa famoznim Silom – jed­nim tipičnim beogradskim muljato­rom kojem je teško odoleti, a jos teže razumeti zašto mu ne odolevaš – što kroz autorkinu dragocenu sposobnost opservacije i potom adekvatne literar­ne obrade okruženja. Uzgred, mnogo je ,,Berlina” poslednjih godina bilo u našim književnostima, ali malo je koji tako živ i literarno stvaran kao ovaj… Hoće se reći, nema  u  ovom  roma­nu nikakvog gnjecavog zapomaganja nad ,,životom u tuđini”, baš kao ni banalne apologije tog ambijenta, ili plošnog ogovaranja ,,starog kraja” i njegovih ljudi. Umesto toga, roman ispisuje sigurna ruka sposobna da ponudi upečatljivo i (sme li se to danas za bilo sta reći?) originalno umetničko transponovanje  stvarnosti, a sve bez artificijelnosti i prenadobudnosti koja je mnoge slične pokušaje sahranila.